|
|
| < | listopad, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Evo mene ponovno u svijetu blogova... Ovo mi je peti, šesti, ma ne pamtim više... Što da vam kažem?? Što bi vas ustvari moglo zanimati?? Ja sam jedna mala plava (prirodna!!) i plavooka šesnaestogodišnja problematična tinejdžerka... I da, jako perverzna djevojčica... Ostalo će te s vremenom saznati...
...nešto o meni...
-zovem se: Bernarda
-zovu me: Bero
-rođena: 03.11.1990., škorpia
-živim u Zagrebu
-škola: opća gimnazija, 3. razred
-bojim se: smrti
-volim: dečka, poljupce, zagrljaje, općenito ljubav, život, bebe i malu djecu, čokoladu, kokice, lisnato s hrenovkom, suze, prijatelje, glazbu, ples, čitati, smijati se, nježnost i vjernost, starke i marte, net, more, kadu, krevet, frižider
-ne volim: laž, umišljenost, bahatost, licemjerje, razmaženost, nepravdu, cigarete i alkohol, narodnjake, fiksni aparatić za zube i naočale, miris pokošene trave, horore, povrće, juhu, plodove mora, sport
-želim: uspjeti u životu, upisati se na ples, završiti tečaj brzog čitanja, naučiti svirati gitaru, proći maturu bez problema...
-kod sebe volim što sam romantična, iskrena i često sigurna u sebe
-kod sebe ne volim što sam brzopleta, nepromišljena, tvrdoglava, ponekad depresivna
-za 15 godina vidim se sa sređenim životom- uspješno završen fakultet, dobar posao, stan, muž, limači...
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
...moji najdraži...
nivblf
annye
plavuša
suza na dlanu
someone from distance
tajne zaljubljenog srca
nogometašica
Super Silva
mala brineta
doublethesame
....Why do you love me????....
..::Blue eye::...
Kira
Malena leptirica
vis maior
luda mala
dann
...moja abeceda...
album- obožavam ih
avion- hvata me strah
Bernarda- moje ime
brzina- nisam luda za njom
cipele- makar sam cura imam samo 2 para
cigarete- ne podnosim
čokolada- dušu dala za nju
čelik- marte
ćuk- noćna ptica
ćirilica- slavensko pismo
Dejan- najvažnija osoba u mom žiotu
djeca- jednoga dana
džep- uvijek potreban
džungla- ne hvala
đak- već dugi niz godina
đubrivo- gnojivo
energija- uvijek potrebna u svakom smislu
erotika- nisam za to
fakultet- nadam se da ću upisati i u roku završiti farmaciju
Fredi- ove jeseni
Gardaland- super mjesto
gimnazija- zapela u jednoj
hvala- riječ koji rijetko čujem
hrana- volim papati
imati- nadam se da ću uvijek imati ono što trebam
Iris- božica duge
juha- ne volim ju previše
jutro- najdraži dio dana
kosa- imam dugu plavu kosu
krevet- što reći
lizalice- luda za njima
limunada- najdraže piće
ljubav- nešto bez čega ne možemo
ljama- deva
Mama- rodila me i na tome sam joj zahvalna
motor- luda za njima
Novi Vinodolski- tamo ljetujem
nokti- često dugi, rijetko nalakirani
njemački- prezirem taj jezik
njuh- imam osjetljiv nos
oči- prvo što primijetim na osobi
ocean- beskrajan
prijatelji- što bi bez njih
ples- volim plesati
ruke- volim velike i jake
romantika- volim romantiku
svijeće- obožavam se odmarati uz njih
suknje- moj sastavni dio obleke
šećer- veliki sam sladokusac
šutjeti- rijetko kad šutim, jedino kad sam u depri
Tata- jedan od dva najvažnija muškarca u mom životu
Tweety- nadraži lik iz crtića
usne- volim kad su meke i vlažne
ulizivanje- mrzim to
Vukovar- rodni grad mog dragog
vlak- volim putovati njima
Zemlja- nitko ju ne cijeni
Zagreb- rodni grad
želja- svatko ih ima previše
život- najdragocjenije što imamo
- Get Your Own
Znam ljudeki, znam... Grozna sam i nema mi pomoći... Nisam se javila gotovo mjesec i pol... Ni postom, ni komentarima... Razlog ne znam... Ispriku nemam... 
Znam da sam obećala neki malo dubokoumniji post, ali kao što vidite ništa od toga... Bar ne za sad... Nije da nemam inspiracije... Ili da nemam vremena... Nije to... Ali ne znam što je... Mislim da sam se ulijenila malo... Valjda je to razlog... Al napisat ću ja već nešto pametno... Samo me nemojte zaboraviti... Nisam ja za bacit... JOŠ... 
Idem ja sad...
Da, da znam da sam grozna... I da me nema dugo... I da sam vas djelomično zapostavila... Al kaj da vam kažem?? Moram se i ja malo odmorit od vas i vi od mene... Ni ovaj post neće bit nešto pametan... Tek toliko da se javim... I da mogu reć da imam novi post... 
I da, konačno su nam napravili nove smaileke... jupi jejjjj... Mislim da mi je ovaj najdraži... 
Pitam se zašto... Oni koji me znaju će valjda shvatit...
A što se tiče nekog dubokoumnijeg posta... Napisat ću ga jedan dan... Samo ne znam kad... PItanje je vremena... Odoh ja da ne blebletam više gluposti... Vidimo se... Čujemo se... 
Ej ljudi... Evo mene natrag... Ispričavam se što se nisam ranije javila... Bijah na moru dva tjedna pa se ne stigoh prije javit... Bilo je fenomenalno, iako i prekratko... 
Bila sam tjedan dana s dečkom, tjedan dana bez njega... Ne znam ni sama kako su nas starci pustili, ali važno je da jesu... Neću vam sada prepričavati dan po dan, jer bi se to odužilo i brzo vam dosadilo... 
A kako ja imam razumijevanja za sve, pa tako i za vas, neću vas mučiti time... 
Samo da vam javim da sam živa i zdrava... A i da ne zaboravite na mene... Neki dubokoumniji post, ili barem malo duži, stiže sljedeći tjedan... Imajte malo razumijevanja jer moram se javit frendovima, danas mi stiže dragi... 
I tak...
Odoh ja sad... pa-pa...
ŠTAFETA BROJ 3
Koliko je sati??
14:12
Nabroji svoja tri najbolja prijatelja...
Dejan, Nina...
Nabroji svoja tri najtužnija filma...
Pearl Harbour, Hrabro srce...
Najbolja reklama??
ona za coca-colu...
Najgora reklama??
TV-prodaja...
Što misliš o Gavrilovićevim ukradenim maketama...
apsolutno ništa...
Jesi li ikad zamrzila roditelje??
da... nevažan razlog...
A oni tebe??
ne znam... i ne zanima me... ne dira me...
Gdje si sve bila na moru??
inače ljetujem u Novom Vinodolskom, a bila sam i u Crikvenici, Zadru i Vodicama...
Jesi ikad napisala nešto dobro o Dinamu gdje navijaju za Hajduk??
ne...
Jedi ikada bila na chatu??
da...
Što je za tebe politika??
nemam neko mišljenje...
Jesi li ikada vidjela požar izbliza...
ne... nadam se da ni neću...
I SAD PITANJA I ODGOVORI...
TV ili kompjutor??
komp...
Krevet ili kauč??
krevet...
Dinamo ili Hajduk??
dinamo...
More ili bazen??
more...
Dečko ili frendice??
dečko...
NY ili LA??
ne znam... oboje...
Dezić ili parfem??
parfem...
Pas ili mačka??
mačka...
Ponedjeljak ili petak??
Petak...
Jabuka ili kruška??
Jabuka...
Naušnice ili ogrlica??
ogrlica...
Pakao ili raj??
Avion ili brod??
ovisi gdje se ide... ako se da brodom i nije daleko, onda brod... a ako je malo dalje, avion...
Ništa ili sve??
sve...
Nokti ili kosa??
kosa...
Ovu štafetu predajem...
vis maior
*plavuša*
.....lutkica.....
btw, otišla sam na more... mislim da me nema tri tjedna... napišem post kad se vratim... ne zaboravite na mene... vratit ću se... pusa svima...
ŠTAFETA BROJ 1
Savršen dan??
dečko i ja... sami... nije važno gdje...
Što vas na ljudima prvo privuče??
oči... i osobnost...
Da morate birati, biste li odabrali ulogu čovjeka koji ima novac i karijeru, nema voljenu osobu pored sebe, ili ulogu čovjeka koji ne živi u obilju novca, ali pored sebe ima voljenu osobu??
odabrala bih voljenu osobu... što će mi novac, ako nemam sreću... najvažniji mi je dragi...
Koliko je sati??
21:36
Koje je ime upisano u tvome rodnom listu??
Bernarda
Nadimak??
Bero, Nina, Berni
Koliko će svjećica ove godine biti na tvojoj rođendanskoj torti??
17
Kojeg datuma ti je rođendan??
03.11.
Koja ti je najdraža životinja??
mačak
Koje su ti boje oči??
plave
Koje ti je boje kosa??
plava
Imaš li negdje na tijelu piercing??
ne
Imaš li negdje na tijelu tetovažu??
ne
Koje su ti boje čarape??
šarene
Imaš li sretan broj??
6 i 13
Gdje bi voljela putovati...
Voljela bih obići cijeli svijet... Australija, Egipat, Finska, Francuska (Pariz), Engleska (London), Španjolska, Grčka, SAD... ima toga...
Omiljeni film??
Kišni čovjek...
Omiljeno mjesto za odmor??
moj krevet... ili Dejanov... nije važno... ako je lijepo vrijeme, može i parkić...
Omiljeno jelo??
pečena piletina (picek) sa pečenim krumpirom...
Da li neki dan u tjednu posebno voliš??
subota... dan kada sam se rodila... a ima i još jedno značenje koje zna jedna osoba... ili više njih??
Što najviše u zadnje vrijeme od pjesama slušaš??
posljednjih dva, tri tjedna me „drži“ Maksim Mrvica- skladbe... a što se tiče pjesama... prešla sam na laganice... Josh Groban i Bryan Adams... i tako to...
Koju pastu za zube koristiš??
od kada su prestali proizvoditi žutu plidentu (bar ja tako mislim), koristim plidentu superfresh...
Omiljeni restoran??
tek mi je 16... ne zalazim prečesto tamo...
Omiljeni cvijet??
ruža... bijela... ma zna on... volim i kale...
Omiljeni sport??
nisam neki sportski tip tako da ne prakticiram ni jedan... ali ako moram izdvojiti jedan, onda je to nogomet...
Koji fast-food restoran najviše voliš??
McDonald´s...
Omiljeno piće??
cappy- gusti... ne bit perverzni...
Kako si izgledala kada si imala 10 godina??
plava kosa u gljiva frizuri, visoka...
Od koga si dobila zadnji mail??
od nepoznate osobe...
U kojem dućanu bi voljela imati karticu s 75% popusta??
hmmm... ne znam... teško je to pitanje...
Što radiš kad ti je dosadno??
zovem dečka, čitam knjigu, slušam glazbu, zujim po netu, igram igrice... gubim vrijeme...
Kako reagiraš (na ljude, situacije)??
ne znam... to treba pitati ljude koji me poznaju... jedno znam... na razgovor o smrti i bolesti se najčešće rasplačem... a na ljude- inače sam druželjubiva, volim upoznavati druge ljude i stvarati nova prijateljstva...
Tko od tvojih prijatelja živi najdalje u km??
frend u Karlovcu...
Što je sad trenutno najbolje u tvom životu??
ljubav...
Tko će ti prvi odgovorit na štafetu??
ne bih znala...
Koliko je sati u ovom trenutku??
21:49
Zadnje pitanje: vanilija ili čokolada??
ČOKOLADA... 
ŠTAFETA BROJ 2
Ljeto ili zima??
ljeto
Toplo ili hladno??
ovisi što... šalim se... toplo...
Crno ili rozo??
crno!!
Narodnjaci ili metal...
metal!!
Motor ili auto??
auto mi se čini sigurnijim... ali proteklih par mjeseci maštat o motoru... Kawasaki Ninja ZX-6R... moj san... nadam se da će se jednoga dana ostvarit...
PITANJA I ODGOVORI...
1. Koja ti je najdraža boja??
Ljubičasta, zelena i plava...
2. Kakve ljude volite??
Iskrene, poštene i perverzne...
3. Što misliš o petku 13.om??
Meni je to najsretniji dan... Naime, Najdraži i ja smo prohodali jednog petka trinaestog...
4. Da li si praznovjerna??
O da... Jako... Vjerujem u gotovo sve...
I za kraj štafetu prosljeđujem:
neću nikoga navest da im ne bi to "natovarila" na leđa... tko želi neka uzme...
Ovaj post posvećen je osobi koja mi je u životu nešto najsvetije... Posvećen je Dejanu, mom dečku, a prije svega mom najboljem prijatelju...
Prije 18 godina na ovaj svijet je došlo jedno malo slatko biće... Bilo je to jednoga ljetnoga dana, točnije u utorak, 11.07.1989., u 9:40 ujutro u Vukovarskoj općoj bolnici... To preslatko biće težilo je 2.870 kg i imalo 51 cm, te slatku plavu kosicu i plave okece...
Od malih nogu morao se suočiti s činjenicom da njegov život neće biti lak... Naime, u Domovinskom ratu, ostao je bez oca i djeda... Tada je imao samo 2 godine... Njegov otac i On nisu se imali vremena „upoznati“, a kamoli družiti... Istina da je bio beba i malo toga se sjeća... Ali tu su bolni tragovi i ožiljci koje nosi taj rat... Očevo mjesto ni jedna osoba ne može zamijeniti... No postoji jedna osoba koja mu je djelomično ispunila tu prazninu... To je njegov stric koji mu je najbliža muška osoba i na neki način drugi tata... A njegovu majku smatram jednom izuzetno hrabrom ženom koja je uspjela pretrpjeti cijeli rat... Uspjela je prebroditi smrt supruga i nastavila živjeti... Sinu je pružila sve što je imala... I od njega je učinila jednu jako dobru osobu koja je uvijek spremna pomoći...
Ajmo sad na vedriju stranu njegova života... Ili bar na onu manje tužnu... Ne znam kakav je točno bio njegov život prije nego što smo se upoznali, pa ću stoga krenut na one dane kada smo započeli naše poznanstvo...
Upoznali smo se zahvaljujući najboljoj frendici... Hvala ti Nina!! Prvo se neko vrijeme nismo podnosili... On je tada imao curu, s kojom je prekinuo nekoliko dana nakon što smo se mi upoznali, a ja dečka... Uvijek smo bili u prisustvu većeg broja ljudi pa smo se s vremenom počeli nalaziti sami... Tada je nastalo jedno veliko prijateljstvo... Postali smo najbolji prijatelji koji su dijelili ama baš sve... I probleme, i sreću, i ljubav... Iz našeg velikog prijateljstva rodila se ljubav... Uzajamna... Gotovo svi su vidjeli da se nešto s njime događa... Jedino ja nisam shvatila da se on polako, ali sigurno, počeo zaljubljivati u mene... I kada mi je konačno izjavio ljubav, ja sam bila zbunjena... U neku ruku to je bilo ono što sam željela, ali bojala sam se... Bojala sam se da ću uništiti naše prijateljstvo i našu sreću...
No on je riskirao... Skupio je svu hrabrost ovoga svijeta te hladne večeri... Sjedili smo zagrljeni neko vrijeme... Moja glava je bila prislonjena na njegovo rame... I odjednom... Odjednom me poljubio... Bio je to najslađi poljubac kojeg sam ikad primila... Tako čaroban... Ni taj poljubac nije mi razbistrio misli... Barem ne odmah... Ali nakon dva mjeseca i desetak poljubaca, te mnogo suza i zagrljaja, moje se srce smekšalo...
Na moju sreću, on nikada nije pomislio da bi mogao voljeti drugu... Nikada nije zažalio što smo se upoznali... I nikada se nije pokajao što me poljubio i na taj način djelomično poljuljao naše prijateljstvo... Uvijek je slušao moje jadikovanje i nikada mu nisam dosadila... Uvijek je bio tu kada sam ga trebala i nikada me nije ostavio na cjedilu... Uvijek je bio uz mene i bio mi rame za plakanje, i ništa nije tražio zauzvrat...
Pa sada vi recite da nije savršen??
Od kad smo se upoznali vjerovala sam da postoji nešto više od prijateljstva između nas... I makar sam ga otpočetka voljela, nisam to priznala... Ni dan danas ne znam koji je razlog tome... Jedino znam da sam zamalo izgubila najvažniju osobu u svom životu... Ali srećom, na vrijeme sam shvatila da se s ljubavlju ne valja igrati...
Na proslavi moga šesnaestog rođendana progovorili smo tek nekoliko rečenica... No nakon ponoći, kada su svi otišli, sve se promijenilo... Kao da me netko prosvijetlio... Konačno sam shvatila da ne mogu više glumiti... Ovoga puta sam ja njega poljubila... Bez razmišljanja... I nisam se pokajala... Niti u jednom trenutku... Prohodali smo dan kasnije, 13.11.2006...
I što smo duže zajedno, sve mi je jasnije da sam umalo napravila najveću grešku u svom života... Malo je falilo da ga izgubim... A što bih ja onda?? Ne znam... Ja zaista ne znam što bih bez njega... Jer bez njega se osjećam izgubljeno i nepotpuno... Priznajem, bez njega ne postojim... Bez njega ne vrijedi živjeti...
Ovo su isječci iz jednog pisma kojeg sam mu poslala prije nekoliko mjeseci kako bih mu riječima pokazala svoje prave osjećaje...
„Ti si nešto najljepše i najbolje što mi se moglo dogoditi... Došao si kada sam se najmanje nadala... Došao si kada si mi bio najpotrebniji... Jer bez tebe, ja bi bila potpuno izgubljena, sama... Tko zna što bi se dogodilo da se nisi našao kraj mene... Spasio si me od možda najveće pogreške u svom životu koju bi učinila da nije bilo tebe... Da samo znaš kako sam ti zahvalna što si bio uz mene u dosta teškim situacijama za mene... Bio si mi kao anđeo čuvar... Hvala ti na tome...“
„Mislim da je moja najbolja odluka u životu bila ta kada sam dopustila da ova naša ljubav postane stvarnost a ne da samo ostane na tvojim riječima istine i mojima laži...“
Kao i svaka osoba, pa tako i on ima svoje mane i vrline... Ali kada se sve zbroji i oduzme, On je sve ono što sam oduvijek očekivala od muškarca... Čak i više od onoga čemu sam se nadala...
Evo konačno obećanog posta... I kako mi se čini dugo očekivanog posta... Ne znam koliko će ovaj post biti dubokouman ali nije ni važno...
Nedavno sam se „uhvatila“ u razmišljanju koliko često zapravo pustim koju suzu... I dođoh do nekog ne prepametnog zaključka... To se događa dosta često... A što je mojim suzama razlog?? Ne znam ni sama... Ponekad on ni ne postoji... Suze dođu same od sebe... Najčešće... Rijetko kad postoji razlog ili nešto slično...
Ja sam jedna čudna biljka koja jako voli suze... Gotovo nikad ne plačem kada sam u društvu... Ne volim kada sam u centru pozornosti... Bar ne ako su suze razlog tomu... Svi me obasipaju raznim (često glupim) pitanjima: „zašto??“, „čemu??“, „kako??“... Svi me gnjave... Svi se „brinu“ i ne daju mi mira... Žele znati razlog makar i vide da im ne želim reći... Ne volim kada mi se neko nameće i traži od mene da kažem nešto na silu...
I zato najviše volim pustiti suzu kada sam sa svojim najdražim... Tada mi je nekako najlakše... On me razumije u potpunosti i ne pita me suvišna pitanja... On zna da ću mu reći ako i kada ću to htjeti... On je pun razumijevanja i savjeta... I zato mu i govorim sve što mi je na duši... A to je najmanje što zaslužuje...
Ponekad pustim suzu i kada sam sama... Pustim si neku pjesmu, zapalim svijeće... I suze su tu... Da li su to one radosnice ili pak one tužne nije važno... Najvažnije je da su one tu i da me, pa čak i one tužne, čine sretnom... Jer nakon njih ja se jednostavno osjećam preporođeno...
"Suze su poput oluje; poslije njih čovjek je uvijek mirniji..."
Ivan Sergejevič Turgenjev
Ne znam da li ste ikada čuli ovaj citat ali nije bitno... Upravo tako se ja osjećam kada se isplačem... Kada se more suza spusti niz moje obraze... Osjećam se kao da mi je golemi kamen pao sa srca... A taj osjećaj je predivan... I nezaboravan...
„Ljubav je kao suza: rađa se u očima a pada na srce!!“
Češka poslovica
Što reći?? Osim da je ova poslovica u potpunosti istinita...
Ima još jedna s kojom se baš i ne slažem...
„Nitko nije vrijedan tvojih suza, a onaj tko je nikada te neće rasplakati...“
Zašto se ne slažem?? Suze su normalna pojava... Ne samo da su zdrave (za oči, dušu i tako to), već su i put ka srcu... A to da ih nitko nije vrijedan... Pa ne znam baš... Znam jednu osobu kojoj sam „poklonila“ toliko suza koliko nisam mislila da posjedujem... I ne, ne zato što me povrijedio, prevario, ostavio... Ne, to nije bio razlog mojim suzama... One su tekle iz upravo suprotnih razloga... On me čini toliko sretnom da su moje suze nuspojava... Isto tako kada pokrenemo neku dubokoumnu temu znam se rasplakati kao kišna godina... Ali njemu to ne smeta... Ne znam kako?? Odnosno zašto?? Bolje da mu ne smeta nego da smeta, zar ne??
Alo ljudeki... Evo mene da se malo javim... 
Nije me bilo više od mjesec dana... 
Znate škola stisla, mora se učit, nema se vremena i tak... Al sada sam tu i svi ste vi koji me čitate ziher sretni... Ma presretni... Današnji post neće biti ništa posebno ako ste se tome nadali... 
Malo sam izašla iz forme, pa mi treba malo vremena da se vratim... 
Ubrzo ću napisati jedan pravi dubokoumni post... 
I da, dragi moji blogeri, i oni koji to nisu, nisam zaboravila na vas... 
Nadoknadit ću vam to što vas nisam komentirala... 
Odoh ja malo zujat po blogichima... 
Novi post stiže uskoro... Obećavam...
Btw, iz ovog posta ste mogli shvatiti da me opet hvata manija za smailekima... 
Ja sam naprosto ovisnik o njima... 
Jupi jej... 
Kad već pisah o anoreksiji i co, odlučih i o debljini i pretilosti... Zabrinjujuće su brojke koje govore da je sve više i više debelih i pretilih ljudi... U svijetu ima preko 1,7 milijardi odraslih ljudi s prekomjernom težinom, od čega je čak 300 milijuna ozbiljno debelo... Činjenica koja se najviše grozim je ta da u svijetu ima 22 milijuna djece ispod 5 godina s prekomjernom težinom... Procjenjuje se da u SAD-u od pretilosti godišnje umre više od 300.000 osoba... Svake godine u svijetu umre 2,5 milijuna ljudi zbog pretjerane tjelesne težine... Hoće li se epidemija debljine prestati širiti?? Neće... Procjene pokazuju da će se ove brojke do 2020. godine udvostručiti... Samo u SAD-u se za troškove liječenja godišnje potroši oko 114 milijardi dolara... U Europi ima 50% muškaraca i 35% žena s prekomjernom tjelesnom težinom... Oko 2 milijuna (50%) Hrvata ima prekomjernu tjelesnu težinu, a prosječno najviše debelih ljudi živi u Zagrebu... 12% učenika zagrebačkih osnovnih škola je preteško, a 4% je pretilo... Pretilost nije samo estetski problem, već je prekomjerna tjelesna težina poprimila fenomen globalne epidemije...
Prekomjerna tjelesna težina je ona koja se izražava indeksom tjelesne mase između 25 i 30, a indeks tjelesne mase veći od 30 ukazuje na pretilost... Debljina je stanje prekomjernog nakupljanja masnog tkiva u organizmu... Odrasla osoba prosječne tjelesne težine u svome tijelu ima preko 30 milijardi masnih stanica... Pretile osobe mogu imati više od 100, ponekad i do 200 milijardi masnih stanica... Pretpostavlja se da se stvoreni broj masnih stanica ne može smanjivati, pa je upravo to i jedan od razloga što pretile osobe imaju problema s održavanjem primjerene tjelesne težine čitavog života...
Zašto smo debeli?? Postoje brojni i različiti čimbenici koji uzrokuju debljinu... Genetski faktori, unos kalorijski bogate hrane u organizam, prekomjeran unos hrane, sjedilački način života (sjedenje pred TV-om i sl.), nedovoljna fizička aktivnost, užurbani način života, neredoviti obroci, često uzimanje „brze hrane“, uzimanje velikih količina hrane, male potrebe za tjelesnim aktivnostima, prehrambene navike...
Koje su posljedice prekomjerne tjelesne težine na zdravlje?? Mnogo ljudi ima problema s tjelesnom težinom, koja se manifestira nakupljanjem masnih naslaga na „kritičnim dijelovima“, a kod drugih uzrokuje ozbiljne zdravstvene probleme... Pretilost je rizičan faktor za bolesti srca, povišeni krvni tlak, šećernu bolest i moždani udar... Debljina je stres za mišiće i kosti, deblji ljudi podložniji su bolovima u kralježnici, zglobovima, otežano se kreću i skloniji su ozljedama... Abnormalne količine tjelesne masnoće mogu doprinijeti neplodnosti u žena... Pretili ljudi su u opasnosti od hipoksije, stanja u kome nema dovoljno kisika za zadovoljenje tjelesnih potreba... Pretilost ubrzava proces starenja čak i više od pušenja... Debljina je kronična bolest koja uzrokujući teške komplikacije sudjeluje s oko 60% u svim uzrocima smrti danas...
Promijeniti životne navike i smanjiti kilograme nije nemoguća misija... Treba postaviti realne ciljeve kako se ne bi razočarali i odustali... Također treba iz prehrane izbaciti neke namirnice, neke uvesti, baviti se nekim sportom ili se jednostavno dnevno više kretati... Liječenje debljine zahtijeva trajne promjene načina prehrane, pojačano kretanje i promjenu životnog stila... No sve zapravo ovisi o nama i o tome koliko smo spremni na mršavljenje, da li smo spremni promijeniti prehrambene navike, fizičku aktivnost, dosadašnji način života...
Priče iz stvarnog života...
Chris Leppard ima 25 godina i živi u Hastingsu... Jede, pije i spava u svojoj fotelji jer se ne može popeti na gornji kat do svoje sobe... Tražio je gradsko vijeće da ga preseli u bungalov sa širim vratima kako bi mogao izaći i vježbati, ali oni to ne žele - očajan je Chris, kojem njegovih 250 kilograma ugrožava život... Već je dvije godine na drastičnoj dijeti i ima podvezan želudac, ali ne može vježbati... Zbog bolesti zadržava puno vode u organizmu, pa mu se kilogrami i dalje gomilaju... Zato se već šest mjeseci nije maknuo iz fotelje... Doručkuje pahuljice s tostom, ruča omiljene špagete, a majka Anna (51) za večeru mu kuha zdravu hranu... Boji se za sina... Doktori su rekli da će mu, ako ovako nastavi, morati amputirati noge... Moguće je da ne doživi 31. rođendan - zabrinuta je majka, koja je za hranu za sina trošila 8100 kuna na mjesec...
Jednogodišnji brazilski dječak Mateus Araujo težak je čak 25 kilograma... On je enigma za doktore jer niti nakon niza pregleda i pretraga nitko ne može ustanoviti razlog njegovog rapidnog debljanja... Majka djeteta Aline Souza kaže kako već ima bolove u leđima od nošenja Mateusa, koji se još uvijek hrani majčinim mlijekom, a sa tri mjeseca već je težio deset kilograma... Liječnici su se bacili na proučavanje ovog slučaja kako bi majci uslišili želju da vidi svoje dijete kako normalno hoda i trči...
Meksikanac Manuela Uribea (40) koji je težio 550 kilograma, nakon pet godina prvi put je izašao iz kuće... Zahvaljujući dijeti zvanoj "prehrana u zoni" i vježbanju skinuo je 200 kilograma, što mu je omogućilo izlazak iz kuće... Do 22. godine Uribe je već imao 132 kilograma, a do svibnja 2006. udebljao se na 550 kilograma... Prijatelji i obitelj iznijeli su ga iz kuće, gdje ga je dočekao glazbeni sastav mariachi... Pomoću dizalice koja ga je podignula s pločnika smješten je u kamion pošto unatoč skinutoj kilaži i dalje ne može hodati...
Ne čine li vam se ove priče groznima?? Ne znam kako vama, ali meni je ovo zastrašujuće... Mislim da nitko ne zaslužuje takav život ali na neki način mnogi su ljudi sami krivi za svoju tjelesnu težinu... Ako ništa drugo onda su barem odgovorni... Što mislite o debljini... Kako se nosite s njom?? Imate nekog u obitelji ili prijatelja koji ima problema s težinom??
Možda se mnogi od vas čude kako sam sa onako vedra posta (o čokoladi) krenula na ovako tešku temu... Jednostavno sam zujala netom i naišla na mnogo blogova djevojaka čija je tema uglavnom opsjednutost mršavošću, svojom težinom, debljinom i sl... Na netu, ali i u mnogim časopisima i emisijama, se može naći mnogo članaka o anoreksiji i bulimiji... Naiđoh na dosta „zanimljivosti“ i jednostavno odlučih pisati o tome...
Mnogi ljudi, prvenstveno žene (bolje rečeno djevojke i djevojčice), ali i neki muškarci, zaluđeni su i opsjednuti svojim tijelom... Neki (manjina) teže da se suvišnih kilograma riješe na način koji neće štetiti njihovom zdravlju (redovita tjelovježba i zdrava prehrana), dok će oni drugi (većina) težiti da se toga riješe što prije (anoreksija, bulimija i sl)... Najgore je to što veliki dio ljudi koji su opsjednuti svojom kilažom su zapravo oni koji možda imaju kilu, dvije viška, a oni na taj način doslovce „smršave“ do 25% svoje dosadašnje težine...
Svi znamo da mnoge manekenke radi svoga posla rade razne gluposti... Neke nose konfekcijski broj odjeće od 34 do 38 , jer bi većim vrlo vjerojatno ugrozile svoje karijere...
Više od 620000 mladih u Francuskoj, u dobi od 12 do 18 godina, pati od anoreksije... Oko 10% djevojčica i djevojaka umrlo je od iscrpljenosti... Mršavost je postala europski fenomen, isto kao i porast broja debelih osoba (o njima nekom drugom prilikom)...
Prema podacima udruge oboljelih od poremećaja u prehrani "Nada", od poremećaja u prehrani u Hrvatskoj pati 2% mladih, od čega 10% muškaraca i 90% žena...
U svijetu je ugroženo 3 do 4% mladih, a u posljednjih 17 godina zabilježen je trend značajnog porasta anoreksije i bulimije u Hrvatskoj... Najugroženija je populacija u dobi od 10 do 30 godina, a svega 30% njih zatraži liječničku pomoć, dok ih 20% umre zbog posljedica anoreksije i bulimije...
Poražavajući je podatak da se od poremećaja u prehrani u Hrvatskoj liječi i jedna osmogodišnja djevojčica...
Po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, djeca bi dnevno trebala vježbati jedan sat, a odrasli najmanje pola sata...
Pravo pitanje koje se treba postaviti je: „Gdje je granica između željene linije i anoreksije??“ Zna li tko odgovor?? Mislim da je zaista jako teško odgovoriti na ovakvo pitanje...
Garant ste čuli za Allegru Versace... Liječnici se boje hoće li preživjeti... Njezino srce može stati u svakom trenutku... Bubrezi su joj u katastrofalnom stanju... Hrane je kroz cjevčicu u nosu koja ide u želudac, ali ni to ne pomaže 20-godišnjoj Allegri Versace, koja ima samo 32 kilograma...
Donatella je očajna jer njezinu kćer samo mali korak dijeli od smrti... Allegra je anoreksična od svoje 18 godine...
Što se tiče djevojaka s blogova... Ukratko rečeno one nisu normalne... Zašto?? Mnoge od njih su svjesne toga što rade... One kažu: „Znam da ću sa 10 kila manje izgledati anoreksično, ali to mi je ustvari cilj...“ ili „Da, ja želim biti anoreksična, to je moj san i cilj, i znam da ću uspjeti u tome...“ Ne znam kako objasniti njihove postupke kad ni one same to ne mogu...
Razmišljala sam o tome dali bih ikada mogla biti anoreksičarka ili bulimičarka... I mislim da bih... Ali nemam potrebu za time... Po onom nekom indeksu spadam pod neuhranjene, ali nije da baš tako izgledam... Ali ja sam sretna svojim izgledom... I baš me briga za tuđa mišljenja... Dobro ajde, jedno mišljenje mi je ipak važno... Mišljenje mog dragog... A koliko shvatih, ono je ok... Mislim pozitivno... Ili ja to samo tako mislim?? Uglavnom ja sam sretna sama sa sobom...
Ali kako pomoći onima koji nisu?? Kako im dokazati da budu sretni s onime što imaju?? Da li vi imate takve probleme?? Ili poznajete nekoga tko se našao u takvoj gabuli??
Čokolada je ono nešto za što bih dušu dala onom dolje... Dobro ajde baš i ne bih... Ali skoro da bih... Kao što se vidi iz prethodnih rečenica, ja sam veliki manijak za čokoladom... I to je jedan od razlog zašto odlučih pisati baš o njoj... Jednoj jedinoj, nezamjenjivoj čokoladi...
Davne 600. godine prije Krista Azteci i Maje pili su piće cocoati napravljeno od zrna kakaa... Tada je čokolada u aztečkoj kulturi bila piće u kojem su smjeli uživati samo ratnici i plemstvo... Vjerovalo se da daje mudrost, snagu, izdržljivost i moć... Astecima je čokolada bila i novac jer su svi porezi koje su ubirali morali biti plaćeni zrnima kakaa...
Naišavši na plantaže kakaovca, Španjolci su shvatili da bi se uzgojem kakaovca dobro obogatili... Jedan od članova Kolumbove posade pisao je svojoj obitelji da je kupio roba za 100 zrna kakaa!! Jedan pohlepni čovac (ako vas baš zanima ime i prezime, zvao se Hernando Cortez, oduševio se idejom da novac raste na drvetu pa je stoga u ime Španjolske zasadio plantažu kakao-novca... Vratio se u Španjolsku i na dvor Karlosa V. donio čokoladni napitak i opremu za njegovo priprvljanje...
U Engleskoj je 1657. godine jedan Englez otvorio prvu od niza „kuća čokolade“ u kojima se točio taj napitak i on je vrlo brzo postao pravi hit među pripadnicima engleske gornje klase... Naime, čokolada je tada bila iznimno skupa i nije bila dostupna svima... Diljem Europe samo se pila...
1895. jedan pametan striček, Milton S. Hershey, proizveo je prvu „modernu“ štangicu čokolade, koja je bila poput „rebra“ današnje čokolade za kuhanje od 200 grama... Čokolada u pločicama počela se proizvoditi 1930. godine...
Pradomovina biljke kakaovca je Srednja I Južna Amerika, no danas se ona uzgaja posvuda uz ekvator, pa je tako ima i na Karibima, u Africi, jugoistočnoj Aziji...
Najčešća vrsta kakaovca je forastero, od kojeg se dobiva 90% svjetske proizvodnje čokolade... Sve počinje na jednoj plantaži koja se nalazi gotovo na ekvatoru...
Kroz povijest čokolada je smatrana afrodizijakom pa se pričalo da ju je legendarni Kazanova koristio u svojim brojnim osvajačkim poduhvatima...
Ubrzo čokolada postaje omiljena poslastica... Najveća gospoda na dvorovima imala su običaj da nose čokoladne bombone u srebrnim i zlatnim džepnim kutijama, bombonjerama... Tek u 19. stoljeću švicarski slastičari su dodali mlijeko u čokoladu i tako je nastala mliječna čokolada, ukusna i hranjiva poslastica koju rado jedu i djeca i odrasli...
Odrasli nam redovito pričaju priče kako čokolada nije zdrava, kako zbog čokolade izbijaju prištići, postajemo malo puniji... Nešto od toga možda i je istinito, stoga treba znati gdje je granica i kako se kontrolirati... I upravo to, ja trebam naučiti... Čokolada je korisna za naše zdravlje, posebice za mozak i srce... A i za mnoge druge organe... Ne biti perverzni...
Postoji nekoliko vrsta čokolada... To su: bijela, mliječna i gorka... A one se dalje dijele na još mali milijun „podvrsta“... Isto tako postoje mnoge zablude o čokoladi... Uzrokuje karijes- malo morgen, nedostatak higijene, odnosno (ne)pranje zubića uzrokuje karijes... Uzrokuje akne- dokazano je da je to krivo jer čokolada nema nikakve veze s aknama... Deblja- isto kao i svaka druga hrana, važna je umjerenost... Ima puno kofeina- ako vas išta tješi ima je manje nego u šalici kave, čaju ili coli...
Priznajem da sam veliki čokoladoljubac i nema teoretske da bi se ikada odrekla čokolade... Možda ako bi mi život bio u pitanju, ali ni to nije baš sigurno... Jednostavno ne mogu bez nje i ne želim znati kakav bi nam svima bio život da ona ne postoji...
Ne sjećam se jesam li vam rekla da bih jednoga dana voljela imati blizance?? Ako to do sada niste znali, sada znate... Ja sam naprosto očarana njima... I pošto ih obožavam, ovaj post, koji je ujedno i posljednji (bar na neko vrijeme) o djeci, posvećujem upravo njima...
Odakle da krenem?? Ima toliko stvari o njima i zaista ne znam gdje da započnem...
Ljudi su fascinirani pojavom blizanaca... Čini se vrlo misterioznim da jedna trudnoća može rezultirati rođenjem više od jednog djeteta... Posljednih su godina blizanačke trudnoće u porastu, a jedan od glavnih razloga toga porasta je sve raširenije korištenje lijekova za plodnost...
Da vam sad pišem kako dolazi do začeća blizanaca, post bi bio predugačak i rijetko tko bi ga pročitao... Tako da ću izdvojiti samo ono najzanimljivije... Krenimo redom...
Blizanci su vrlo uobičajeni u Nigeriji, a vrlo rijetki u Japan... Vjerojatnije da ćete imati blizance ako netko s majčine strane ima blizance... Očev doprinos je manje važan (šmrc......, ne vjerujem u to- zna onaj kojemu je posvećeno)... Žene u kasnim tridesetima puno češće imaju blizance... Isto tako, ako već imate par limača, veća je vjerojatnost da ćete ih dobiti...
Sijamski blizanci su identični blizanci kod kojih nije došlo do potpune podjele tijekom ranog fetalnog razvoja, tako da mogu dijeliti dijelove tijela ili organe... Sijamski blizanci pojavljuju se izuzetno rijetko, jednom u 200 tisuća rođenja i najčešće se pojavljuju u Indiji i Africi... Točan uzrok nastanka ovakvih blizanaca nije poznat, ali se pretpostavlja da do razdvajanja zigote dolazi tek nakon 13 dana od začeća...
Do saznanja da li nosite jednojajčane ili dvojajčane nećete doći tako lako... Naime, treba proći dosta vremena... Možda ćete morati čekati do njihova rođenja ili dok ne navrše godinu dana... Kada vaši blizanci istoga spola budu odrastali prilično sigurni pokazatelji biti će boja kose i očiju, oblik ušiju i vrijeme kada im izbijaju zubi...
Mnogi uobičajeni trudnički problemi pojave se ranije u puno jačem obliku... Mučnine mogu biti puno izraženije zbog povišene koncentracije hormona.. Žgaravica, probavne smetnje i potreba za učestalim mokrenjem postaju puno izraženiji proporcionalno rastu maternice koja pritišće ostale organe... Bol u leđima je uobičajena zbog dodatne težine kombinirane s opuštajućim efektima ligamenata trudničkih hormona... Također je vjerojatnije da će se pojaviti problemi sa spavanjem, popucane kapilare i proširene vene...
Moguće su i mnogo ozbiljnije komplikacije u trudnoći... Pobačaj je češći, prema nekim istraživanjima, a i vaginalno krvarenje, djelomično i zato što obje placente leže nisko u maternici...
Sada je poznato da u nekim slučajevima jedan od blizanaca umre u maternici u ranim tjednima trudnoće, ostavljajući iza sebe jednog zdravog "borca"... Ultrazvuk između četvrtog i šestog tjedna pokazuje dvije amnijske vrećice, ali od 12 tjedna jedna od vrećica se apsorbira nazad u tijelo...
Do približno 28 tjedna, blizanački razvoj je obično normalan... Ali nakon toga neke bebe ne rastu dovoljno brzo koliko bi trebale... Unutarmaternična razvojna retardacija obično se vrlo pažljivo prati pomoću ultrazvuka...
Prerani porođaj najčešći je rizik blizanačke trudnoće, vjerojatno uzrokovan prevelikim rastezanjem maternice... Četiri od deset blizanačkih trudnoća (češće s identičnim blizancima) završe porođajem prije 37. tjedna...
Blizanci nisu tako rijetki kao što se misli... Jeste li ste znali da je svaka dvadeseta osoba začeta kao blizanac?? Barem tako tvrde istraživači?? Nadaju da će ispitivanjem trudnoća koje su počele kao blizanačke, otkriti uzroke prirođenih nedostataka poput srčanih mana... Barem nešto korisno od njih...
Zanima me što vi mislite o blizancima?? Ili trojkama?? Da ne pretjerujem dalje... Da li biste ih i vi voljeli imati jednoga dana?? Imate li nekoga u obitelji tko je blizanac??
Mnogi roditelji, čije je dijete postalo ovisnik (nije važno čega- alkohol, cigarete, droga ili nešto deseto...) govore kako su napravili sve kako ne bi došlo do toga... Kako su mu pružili „pravi odgoj“... Postoji čitav niz odgojnih mjera koje s velikom sigurnošću jamče da vaše dijete neće postati ovisnik... No one su uspješno jedino ako ih se držite i primjenjujete u odgoju... Drugačije neće moći...
Istraživanja su pokazala da dijete koje se osjeća voljenim i bliskim sa svojim roditeljima gotovo sigurno neće postati ovisnik. No to prvenstveno znači da ono osjeća povjerenje u roditelje, da s njima dijeli sve svoje brige, a oni mu svojim životnim primjerima usađuju vrijednosti za cijeli život!!
Roditelji bi se trebali aktivno uključiti u život svog djeteta... Koliko god bili zauzeti poslom, kućanskim poslovima ili pak nečim drugim, uvijek bi trebali odvojiti vrijeme koje će posvetiti djetetu, a to vrijeme treba biti kvalitetno iskorišteno... Mnogi roditelji naporno rade i zarađuju kako bi djeci mogli priuštiti sve što žele... A njima nije potrebna najnovija igračka ili mobitel, već razgovor, igra s roditeljem, šetnja...
Djetetu je važna činjenica da ste stalno prisutni u njihovom životu...
Roditelji se zajednički „moraju“ uključiti u odgoj djeteta, no i vrijeme provedeno nasamo s njim trebalo bi biti u stvaranju prijateljske veze... Ako imaju problema u braku ili na poslu, trebali bi se potruditi djetetu objasniti razloge tih problema, ali mu uvijek objasniti da nije ono krivo za njih - pogotovo ako se razvode... To je iznimno osjetljivo razdoblje za djecu i koliko god se osjećali voljeni, u takvim situacijama djeca se pitaju jesu li oni tome krivi te strahuju da će biti ostavljeni... Trebali bi ih Uvjeriti da oni nisu krivi i da ih nikada nećete napustiti... A toga se morate i pridržavati...
Kada obitelj živi mirnim životom, kada su roditelji djeci uzor u svim životnim situacijama, onda je vrlo vjerojatno da će takvo dijete postizati dobar uspjeh u školi, znati rješavati vlastite probleme (a ne da ih roditelji rješavaju umjesto njih, što je najčešća greška kada dijete previše razmazite), razviti pravi odnos sa svojim vršnjacima, nastavnicima… Djeca koja od malih nogu imaju usađene životne vrijednosti i znaju su izboriti za njih, znat će reći „NE“ kada ga društvo ili okolnosti pokušaju navesti da probaju drogu ili nešto drugo...
Roditelji koji imaju čvrst stav o drogi, alkoholu i pušenju prenijet će svoje stavove djeci... Budite svjesni svog ponašanja jer će vas djeca gotovo sigurno oponašati... Stoga, prije nego odlučite djetetu održati prodiku o štetnosti pušenja, vi se morate odreći te loše navike... Ne pretjerujte s alkoholom ispred djece jer će vam kad-tad prigovoriti: „A kako ti možeš??“ Također, treba pripaziti i na to koliko često se poseže za tabletama, pa taman i kada su „najobičnije“ tablete protiv glavobolje...
Stručnjaci preporučuju da postavite standarde za alkohol, duhan i drogu prije nego što dijete završi osnovnu školu...
“Stvaranje“ osobe koja će se znati oduprijeti svim izazovima današnjeg života i koja nikad neće postati ovisnik počinje od najmanjeg uzrasta... Dok je dijete još mala beba, vi gradite odnos povjerenja i ljubav za cijeli život. Kada dijete prohoda, budite dosljedni u svojim zabranama, naučite ga njegovim obavezama i strpljenju...
Prije nego krene u školu dijete bi moralo znati prepoznati i izbjegavati štetne stvari... Naglasite što treba raditi da ostane zdravo (zdrava prehrana, tjelesna aktivnost, pranje zuba, dovoljno sna)... Djeca uče oponašajući starije od sebe, stoga pazite na vlastito ponašanje i budite im pravi uzor...
Kada je dijete u osnovnoj školi, ispričajte mu kako je neki poznati sportaš/glumac/pjevač upropastio svoj život zbog alkohola/droge... Potaknite ga da postavlja pitanja, kako biste otkrili što ga zanima... Pubertet je općenito kritično razdoblje u odgoju djeteta... Buntovnost... Poznato zar ne??
Prema nekim anketama provedenim u zapadnim europskim zemljama, čak 70 % tinejdžera smatra kako marihuana nije opasna... Zato djetetu dajte jasnu poruku da ga volite, ali ga i najoštrije upozorite da ne smije uzimati nikakvu drogu... Nakon godina građenja povjerenja i ljubavi, sada je vrijeme kada možete upotrijebiti svoj autoritet koji će dijete poslušati i cijeniti...
Kao što već znate ja jako volim djecu pa stoga nastavljam pisati o njima... Danas mi je frendica prišla i pitala me da li bi rodila dijete ako znam da je mentalno zaostalo ili reterdirano, odnosno hendikepirano... Nisam znala što da joj kažem... Ja sam strogo protiv abortusa, ali nije lako odgajati „zaostalo dijete“... Pogotovo ako je majka samohrana ili roditelji i bez tog djeteta jedva krpaju kraj s krajem...
Ja stvarno ne znam što bih napravila da se nađem u takvoj situaciji... Ne znam... Nikako ne bih htjela pobaciti i ubiti to nevino biće koje nikome ništa nije skrivilo... To bi napravila ako se nađem u teškoj ekonomskoj krizi, ali inače ne... Ne želim razmišljati o takvim stvarima i mučiti i sebe i vas, ali želim biti spremna ako se to dogodi... Nadam se da shvaćate o čemu pričam...
Lutah opet malo netom i naiđoh na „definiciju“ metalne retardacije... Ona se određuje kao: "…Značajno ograničenje u ukupnom životu pojedinca, karakterizirano bitnim ispodprosječnim intelektualnim funkcioniranjem koje je istodobno popraćeno smanjenom razinom u dvije ili više adaptivnih vještina. Područja adaptivnih vještina su: komunikacija, briga o sebi, stanovanje, socijalne vještine, samousmjeravanje, zdravlje i sigurnost, funkcionalna akademska znanja, slobodno vrijeme i rad. Mentalna retardacija kao stanje utvrđuje se prije 18. godine života..."
A ona (metalna retardacija) se dijeli na sljedeće podkategorije:
Laka mentalna retardacija - približni kvocijent inteligencije proteže se između 50 i 69, što odgovara mentalnoj dobi od 9 do 12 godina. Obuhvaća neke teškoće pri učenju, dok su mnogi odrasli s tim stupnjem mentalne retardacije sposobni za rad i ostvarivanje socijalnih kontakata.
Umjerena mentalna retardacija - približni kvocijent inteligencije proteže se između 35 i 49, što odgovara mentalnoj dobi od 6 do 9 godina. Moguć je određen stupanj nezavisnosti, uključujući komuniciranje, učenje i brigu o sebi, odrasle osobe s tim stupnjem mentalne retardacije trebaju razne oblike potpore za život i rad.
Teška (teža) mentalna retardacija - približni kvocijent inteligencije proteže se između 20 i 34, što odgovara mentalnoj dobi od 3 do 6 godina. Potrebna kontinuirana pomoć okoline.
Duboka (teška) mentalna retardacija - približni kvocijent inteligencije je ispod 20, što odgovara mentalnoj dobi ispod 3 godine. Potrebna stalna pomoć i njega, ozbiljna ograničenja u komunikaciji i pokretljivosti.
Mentalna retardacija nije bolest i ne može se liječiti...
Zašto mnogi ljudi s gađenjem gledaju osobe koje imaju neku vrstu hendikepa?? Zašto su ljudi tako okrutni i ismijavaju svaku osobu na koju naiđu, a najviše one koji sami nisu krivi što su takvi?? Kakva je zabava u tome da se ismijava dijete ili starija osoba koja se od svih ostalih ljudi razlikuje samo po tome što mu je pomoć potrebnija od bilo kome drugome?? Zašto ljudi ne promisle malo prije nego što kažu neku glupost koja će povrijediti bilo koju osobu, a kamoli osobu s nekim zaostatkom?? Zašto su ljudi tako sebični i većinom misle samo na sebe i svoje probleme?? Kuda je ovaj prokleti svijet otišao??
Opet ja i moja razmišljanja... Možda vam je malo čudno što osoba od 16 godina piše o takvim stvarima, ali ja sam takva... Jbg...
Dakle, tema posta je kako „pravilno“ odgojiti dijete da ne postane razmaženo, agresivno, ili pak nesigurno i bojažljivo... Ima tko recept ili svako mora svoj smisliti??
Kako dijete uopće postane razmaženo?? Svi znamo kako dijete raste, tako rastu i njegove potrebe, istraživačke mogućnosti, zanimanje za svašta... S odrastanjem dijete postaje sve radoznalije, a roditelji sve umorniji... Mnogi roditelji idu onom frazom „Samo da ne plače“... Možda je to sada samo igračka, ali tko zna što bi moglo biti sljedeće?? Mobitel, kompjuter ili tko zna što već... Ako jednom idete tom frazom, velika je mogućnost da će tako nastaviti... I postat ćete nemoćni jer ste pustili da dijete „odgaja“ vas i vi se prilagođavate njemu, a ne on vama... Tako nastaje razmaženo dijete...
Razmaženo dijete ujedno je i nesigurno dijete... Znanstvena istraživanja su dokazala da su sva razmažena djeca, tj. djeca koja upravljaju roditeljima, vrlo nesigurna djeca... Oni su vrlo sigurni i samouvjereni dok su mama ili tata u blizini i dok su u poznatom okruženju... Čim se maknu iz poznate sredine i dođu u doticaj sa sebi ravnima, razmažena djeca se povlače i popuštaju u zahtjevima suparnika... Sav njihov prkos koji pokazuju u poznatom okruženju nestaje i na vidjelo uzlazi jedno vrlo malo, nevino i nesigurno stvorenje koje se „boji svoje sjene“...
Marlena ima 5 godina. Mama je vlasnica privatne firme i radi sve poslove od kuće. Tata je uspješan poslovni čovjek u državnoj firmi. Marlena je jedinica. Roditelji su je dobili poslije dugo godina borbe s neplodnosti. To dijete ima sve što poželi pa čak i pregršt roditeljske ljubavi, ali toliko ljubavi da je time guše.
Kako iziđe nova igrčka na tržište i Marlena je vidi u reklami prije početka novog crtića na DVD-u, tako ta igrčka osvane sutra u njenoj kolekciji. Ima sve crtiće koji su bili dostupni na tržištu, nema dječje knjige koju njena polica ne sadržava, nema dječje predstave koju ona nije vidjela. ONA ima sve, rekli bi mnogi. Ali to dijete je vrlo prkosno, drsko i neprilagođena ponašanja svojoj dobi.
Mama iako radi od doma ima vrlo malo vremena za nju, jer uz rad u firmi kombinira kućanske poslove. Tata je vrlo malo doma jer uz rad u državnoj firmi kombinira svoje hobije. Vrijeme koje provode s njom je na dječjim rođendanima na koje je vode i u kazališta i kina koja posjećuju.
Mama i tata su ponosni na svoju curicu. Ona crta, pjeva, pleše u poznatoj plesnoj grupi, odlično govori talijanski i engleski, ali ona nema osmjeha na licu. Njoj se udovoljavaju sve želje, svi prohtjevi, svi hirovi. Ali to je sve samo zato što njeni roditelji nemaju dovoljno vremena za nju.
Djeca jedne druge žene nemaju najnovije igračke koje su trenutno na policama trgovačkih centara, nemaju najnoviji crtić koji je izišao na DVD-u ali zato imaju mamu koja im pjeva po čitav dan, imaju tatu koji ih uhvati oba ispod ruke i vrti ih po stanu dok od smijeha njih troje ne padnu na pod. Imaju dom u kojem se odvija normalna život bez glume, bez prividnog sjaja i blještavila. Njen sin, Tino, zna reći: “Meni će mama kad bude imala novaca kupit spaidermena jer je sad morala kupit braci mlijeko.”
Marlena to neće nikad reći jer njoj mama i tata kupuju sve što ona želi. Marlenin komentar na ovu Tinovu rečenicu je bio: “Moja mama ima više para od tvog tate i moja mama će meni kupit sve što ja hoću samo da ne plačem” – to je razmaženo dijete.
Nađite ga sami...
Jedan od mogućih rješenja razgovor, održavanje dane riječi i pravilima ponašanja... Isto tako zadovoljavanjem djetetovih potreba... I naravno bez fizičkog kažnjavanja... Neki su ovako uspjeli „srediti“ svoje dijete, neki nisu... Zašto?? Vrlo vjerojatno se djetetu prišlo na krivi način...
Nitko ne želi imati razmaženo dijete... Ali, nažalost, sami roditelji su krivi jer je dijete bilo središtem njihovog svijeta i ono se na to naviknulo... Sve što je tražilo, možda čak i više, je dobilo... I tako je, na neki način, krivicom vlastitih roditelja postalo razmaženo...
Zanima me vaše mišljene o odgoju djeteta... I da li slučajno imate koji „recept“ za odgajanje djeteta??
Kada sam već otvorila temu braka i djece, mogla bih nastaviti tim putem... Za temu ovoga posta odlučila sam uzeti bolnice po Hrvatskoj u kojima žene rađaju djecu...
Opet sam malo prozujala netom i naišla na jednu „zanimljivost“...
Jedna ŽENA, ustvari rodilja, imala je sasvim normalnu trudnoću... Nije bilo nikakvih problema sve dok nije došla u bolnicu... Tada je njena noćna mora počela... Prvi dan su joj dali nešto za izazivanje trudova... Tu istu večer, kada su trudovi počeli, pozvala je sestru na što joj je ona rekla da ušuti jer tu ima i drugih trudnica... Dobila je injekciju a do sljedećeg jutra nitko nije dolazio... Prijepodne toga dana dobila je još nešto i trudovi su počeli... Boljelo ju je, no ona je mislila da tako i mora... Nije ni slutila što će se sljedeće dogoditi... Doktori su dovukli vakuum, i probali njime izvući DIJETE van... Kada prvi put nije uspjelo probali su još dva put... A tijekom prvog pokušaja DJETETU je oštećeno pola mozga, a oni su to znali i svejedno nastavili s time... Iako je ta ŽENA već bila rezana i pripremljena na porod, doktorica ju je svejedno, onako nesigurno, još jedno razrezala... No da je malo bolje pogledala, shvatila bi da je DJETETOVA glava veća od porođajnog kanala... Doktori su naredili da se pod hitno pripremi operacijska sala... ONA se sama prebacila na drugi krevet stisnuvši zube i pretrpivši ogromnu bol... Polegli su je na bok, dali joj injekciju i kisik i pojurili prema liftu... Carskim rezom rodila je DJEČAKA... Srce mu je bilo usporeno... Odmah je organiziran njegov odlazak u Zagreb u bolnicu Rebro... Kad se rodio bio je dug 48 centimetara, a težak 2800 grama... Porođajna težina mu je trebala biti između četiri i četiri i pol kilograma, ali je dijete kolabiralo...Sljedećih su joj dana u bolnici govorili da je dijete dobro, a medicinska sestra uvečer bi joj dolazila reći da doktor pita za nju... Nakon nekoliko dana doznala je od druge liječnice da je DIJETE palo u komu... Zvala je supruga da dođe po nju i na vlastiti zahtjev otišla iz bolnice. Muž je SINA svaki dan posjećivao u Zagrebu, a ona je otišla čim je bila koliko-toliko sposobna za put. Kad ju je doktorica ugledala, pitala je zašto je, zbog rana koje je imala, dolazila. Od toga dana čule su se nekoliko puta dnevno, ili je zvala ONA ili doktorica... Dva dana prije nego što je DJEČAK umro, doktorica je javila da su mu počeli raditi bubrezi, da se srce stabiliziralo i da su 90 postotne šanse da preživi...
DA JE I USPIO ,ŽIVIO BI NA APARATIMA...
Pa vi sad vidite kako naši doktori rade... Ovo nije jedini primjer "ubijanja" djece... Ima ih na gomile...
Ja sam odlučila da ako ću biti mogućnosti da ću otići vani roditi, jer stanje u našim bolnicama je ne podnošljivo... Barem po pričama žena koje su rodile u Hrvatskoj...
Mislim da vam je jasno zašto ja želim roditi vani...
Sigurno mislite kako sam luda što već razmišljam o takvim stvarima... Al jbg ja sam takva... Volim razmišljati o budućnosti i „isplanirati“ neke stvari...
U prošlom postu sam pisala o vjenčanju, ženidbi, udaji... Kako god želite... Ovim postom nastavljam dalje... Tema ovoga posta su djeca...
Nakon ženidbe u više od 90% slučajeva dolaze djeca... Većina ljudi mogu imati svoju vlastitu djecu... No tu su i oni koji to ne mogu... Što je s njima??
Postoje parovi koji se nakon mnogih pokušaja oko stvaranja djece okreću umjetnoj oplodnji... Tu odluku nikako nije lako donijeti... Jer nije sigurno da li će uopće doći do oplodnje, da li će biti kakvih problema u trudnoći ili komplikacija pri porodu... Tu treba uložiti mnogo truda (a gdje ne treba??) i vremena... Jer ne mora (niti je) svaka oplodnja biti uspješna...
Tu je i drugi problem... Pošto sve žene ne mogu ostati u drugom stanju, neke se okreću posvajanju... Da li znate kako je posvajanje djece dugotrajan i mukotrpan proces?? Istina da se isplati, ali mnogi parovi nakon nekog dužeg vremena odustaju jer su kriteriji jednostavno prestrogi... Prvo; bilo bi dobro da ste vjenčani... Drugo; i vi i vaš partner morate imati dosta slobodnog vremena kako bi se mogli dovoljno brinuti o djetetu... Treće; morate imati dobar posao (čitaj: dobro plaćen)... Postoji još mnogo kriterija koje su rijetki udomitelji sposobni ispuniti...
A što je sa homoseksualcima?? Zašto bi oni bili nesposobni brinuti se o djetetu?? Zar nemaju i oni pravo na obitelj?? Postavite se u njihovu kožu i zapitajte se što bi rađe: brak ili dijete?? Zamislite da morate birati između toga... Ja ne bih mogla... Mislim da mi netko kaže da biram između muža ili djeteta, ja bih ga pitala da li je normalan... Uzimam oboje... =)
Što je po vama bolje za dijete?? Roditelj u alkoholiziranom ili drogiranom stanju ili „dvije“ mame, odnosno tate??
A da ne pričamo o tome kako su domovi za nezbrinuti djecu dupkom puni... Tko zna koliko odgajateljica ide na toliko djece... No jedno je sigurno: premalo... Zar ne bi bilo bolje da je dijete u finom, toplom domu u kojem mu svu potrebnu ljubav, skrb i još milijun drugih stvari mogu dati njegovi posvajatelji, odnosno drugi roditelji?? Da djeca mogu birati sigurno bi izabrali bilo kakve više manje „normalne“ udomitelje samo da izađu iz prenapučenih domova...
Ne mislite li i vi ovako?? Ako ne, zašto ne?? Ako da, zašto da??
Sigurna sam da nema jedne djevojke koja na ovome svijetu kao djevojčica nije sanjala o svome vjenčanju... A ono je gotovo u svim njihovim snovima veliko i raskošno... Krenuvši od prekrasne bijele vjenčanice i bijelih cipelica te torbice, a tu je i druga haljina... Zatim prekrasno uređena crkva prepuna cvijeća i kojekakvih dodataka... Potom sala (velika- za minimum tristotinjak osoba) u kojoj se održava svadba... Ona je prepuna raznovrsnih ukrasa, cvijeća, svijeća... Stolovi prepuni hrane, kolača, pića... Zatim fotografije, bend i još mnogo drugih stvarčica...
Pitate se čemu ovo pitanje?? Iskreno ne znam ni sama... Čitala sam na iskonu članak pod nazivom „Još uvijek ljudi ima koji vjeruju u brak“... Nije da sam se previše začudila kad sam naišla na to, ali opet ljudi što se to s nama događa??
U današnje vrijeme mladima je najčešći razlog za brak trudnoća...Ulaze u brak jer misle kako je za osnovati obitelj potrebno samo roditelji i dijete... Tužno je što mnogi u takve brakove ulaze bez ljubavi i govore ako uspije super, ako ne slijedi razvod... I zato ti brakovi najčešće nakon nekog vremena završe razvodom... Oni su htjeli sretnu obitelj, a ona je sada razorena, uništena... Na početku su mislili kako će djetetu biti loše djetinjstvo ako uz njega na budu oba roditelja, a nakon razvoda dijete postaje povučeno, usamljeno i sklono raznim glupostima...
Vrlo vjerojatno se svi jednoga dana žele skrasiti i zasnovati obitelj... A za to je potrebno dati mnogo... I ljubavi, i žrtve... A to nije niti lako niti jednostavno... Neki misle kako su nakon nekoliko godina veze spremni na brak... No svi možemo biti u vezi da ne volimo onog drugog, ali kako se netko može udati odnosno oženiti za nekoga koga ne voli?? I živjeti s tobom osobom iz nekog drugog razloga a da to nije ljubav?? Taj brak je ionako samo formalan i bez ljubavi... Čemu sve to kad ionako nakon samo par godina slijedi razvod??
U snovima je sve predivno, dok je stvarnost potpuno drugačija, bolna i tužna... Provedena su razna istraživanja i ona kažu da većina žena više žele karijeru nego supruga... Isto tako kažu da se žene danas udaju kasnije ili žive s nevjenčanim partnerom... Sve to me dovodi do raznih pitanja... Što je ustvari važnije: brak ili karijera?? Udati se ili živjeti s nevjenčanim parterom kojeg volite?? Udati se za nekoga bez ljubavi ili biti s nekime bez braka?? Moji odgovori: 1.brak, 2.udati se, 3.biti s nekime bez braka...
Zaključak ovoga posta?? Ne znam, zaključite sami... Brak iz ljubavi ili bez ljubavi?? Brak uopće?? Rastava?? Zanima me vaše mišljenje...
